Inženjerska perspektiva
U gotovo dva desetljeća savjetovanja o vodovodnim sustavima diljem jugoistočne Azije i Australije, vidio sam dovoljno-projekata skladištenja s dobrom namjerom koji su propali da bi se razvilo zdravo poštovanje prema detaljima. Obrazac je dosljedan: netko specificira aSpremnik za voduna temelju preporuke dobavljača ili brzog izračuna. Instalira se. Djeluje-neko vrijeme. A onda, obično u najnezgodnijem trenutku, zakaže. Kvar može biti strukturni-pukotina, curenje, kolaps. Češće radi-voda pozeleni, crpka kavitira ili se spremnik smrzne pri prvom hladnom udaru.
Nijedan od ovih neuspjeha nije bio neizbježan. Oni su bili predvidljiv rezultat odluka donesenih na početku projekta-odluka koje su u većini slučajeva mogle biti drugačije.
Pitanja koja većina ljudi ne postavlja
Tijekom godina naučio sam započeti svaki projekt skladištenja s nizom pitanja koja nadilaze standard "koliko vode trebate". Odgovori često određuju traje li spremnik pet godina ili trideset.
Prvo pitanje: Za što se spremate?
Ovo zvuči filozofski, ali ima praktične posljedice. Spremnik koji je dimenzioniran da podnese rutinske fluktuacije potražnje razlikuje se od onog koji je dimenzioniran za tjedan-prekida opskrbe. Radio sam s rezidencijalnim klijentom u Perthu koji je želio spremnik od 5000 - litara - "dovoljno da prođemo kroz povremene restrikcije vode", rekli su. Kad sam pitao što znači "povremeno", nisu znali precizirati. Odlučili smo se za spremnik od 12.000 litara nakon što smo pregledali podatke Zavoda za meteorologiju za regiju, koji su pokazali da je najgore sušno razdoblje u posljednjih 25 godina trajalo 19 dana. Taj dodatni kapacitet unaprijed je koštao 25% više, ali je osigurao marginu otpornosti koja se već pokazala vrijednom u dvije sušne sezone od instalacije.
Spremnik nije sustav
A skladišni spremnikje komponenta, a ne rješenje. Sustav uključuje mehanizam za prikupljanje, niz za obradu, distribucijsku mrežu i kontrole. Svaki dio mora se promatrati zajedno, jer izvedba spremnika ovisi o izvedbi ostalih komponenti.
Najčešća pogreška koju vidim je tretiranje spremnika kao posljednje odluke-nečega što treba naručiti nakon što su pumpe, cijevi i filtri već navedeni. Ovaj redoslijed dovodi do kompromisa: spremnik koji odgovara nije nužno spremnik koji najbolje služi sustavu. Svojim klijentima savjetujem da prvo specificiraju spremnik, a zatim dizajniraju ostatak sustava oko njega. Ovo se čini kontraintuitivnim, ali spremnik ima najdulji vijek trajanja od bilo koje komponente u sustavu. Pumpe i kontrole bit će zamijenjene više puta tijekom životnog vijeka spremnika-napravite spremnik fiksnom točkom, a ostale komponente neka se prilagode.
Odabir materijala: Ne postoji "najbolji" izbor
Pitanje "koji materijal trebam koristiti" je ono koje najčešće dobivam. Moj je odgovor uvijek "ovisi", a nastavak-je obično uzdah frustracije. Ali istina je da je izbor materijala kompromis-između cijene, performansi i životnog vijeka, a optimalna ravnoteža različita je za svaku primjenu.
Vidio sam kako spremnici od pocinčanog čelika rade besprijekorno 40 godina u okruženjima koja bi ih trebala korodirati u roku od 10. Razlika je bila u disciplini održavanja operatera: pregledavali su premaz svake godine i popravljali ogrebotine prije nego što se pojavila hrđa. Također sam vidio spremnike od nehrđajućeg čelika-316 stupnja, ne manje-razvijenih rupa unutar pet godina u obalnim instalacijama gdje su kloridi u zraku napadali pasivni sloj.
Materijal koji funkcionira za sustav skupljanja kišnice u Melbourneu-blaga klima, blago kisela voda, umjereno izlaganje UV-može zakazati u vlažnim tropima Singapura ili intenzivnom suncu središnje Australije. Izbor materijala nije izbor proizvoda; to je dizajnerska odluka koja zahtijeva razumijevanje servisnog okruženja koje nadilazi ono što može ponuditi brošura bilo kojeg proizvođača.
Regulatorni krajolik: tko čime upravlja
Regulatorni nadzor nad skladištenjem vode dramatično se razlikuje ovisno o jurisdikciji, a razlike nisu samo administrativne-nego utječu na dizajn, troškove i operativne zahtjeve.
U Australiji Vodovodni kodeks Australije (PCA) postavlja okvir za skladištenje pitke vode, a pojedine države dodaju svoje zahtjeve. Novi Južni Wales, na primjer, ima strože propise o skupljanju kišnice od Queenslanda jer je država 2004. godine doživjela značajno izbijanje legionarske bolesti uzrokovano loše održavanim kišnim spremnicima. Propisi u NSW-u sada zahtijevaju posebne veličine oka na ulazima i obveznu signalizaciju na svim priključcima.
U Sjedinjenim Državama regulativa je fragmentirana. Zakon o sigurnoj vodi za piće regulira javne vodoopskrbne sustave, ali ne pokriva izravno privatne spremnike. Umjesto toga, države i općine donijele su vlastite zahtjeve. Kalifornijski naslov 22 bavi se standardima recikliranja vode, koji utječu na sustave skladištenja sive vode. Teksas, koji je bio predvodnik u skupljanju kišnice, ima manje propisan regulatorni okvir-odluka o traženju dozvola prepuštena je pojedinačnim okruzima.
Pouka je da usklađenost nije samo jedan potvrdni okvir. To je proces razumijevanja specifičnih zahtjeva jurisdikcije u kojoj će spremnik biti instaliran i projektiranja u skladu s tim.
Filozofija održavanja
Nikada nisam posjetio postrojenje s dobro-održavanim spremnicima i otkrio da je program održavanja skup. Posjetio sam desetke objekata s loše održavanim spremnicima i otkrio da su troškovi kvarova bili pretjerani. Aritmetika nije komplicirana: trošak strukturiranog programa održavanja mali je dio troška zamjene spremnika ili sanacije.
Moj pristup temelji se na tri jednostavna principa:
- Prvo provjerite što očekujete. Raspored održavanja trebao bi odražavati stvarne rizike okruženja instalacije, a ne jedinstven-kalendar-koji odgovara-svima. Spremnik u korozivnom okruženju treba češće provjere nego onaj u benignom okruženju.
- Drugo, očistite prije nego što trebate. Nakupljanje sedimenta treba uklanjati najmanje jednom godišnje, au sustavima s velikim opterećenjem sedimentom i češće. Trošak čišćenja je zanemariv u usporedbi s troškom kvara kvalitete vode.
- Treće, zabilježite sve. Ne mogu precijeniti vrijednost zapisa o održavanju. Oni pružaju podatke potrebne za utvrđivanje trendova i predviđanje kvarova prije nego što se dogode. Postrojenje s 15 godina evidencije o održavanju zna točno u kakvom su stanju njegovi spremnici. Postrojenje bez evidencije može samo nagađati.
Uloga pametnog nadzora: Drugo mišljenje
Tehnologija se brzo poboljšava. Ultrazvučni senzori razine sada koštaju manje od-petine onoga što su koštali prije deset godina. Senzori vodljivosti koji su nekoć bili ograničeni na laboratorijsku upotrebu sada se prodaju kao uređaji-korisničke klase.
Ali prisutnost senzora ne eliminira potrebu da čovjek tumači podatke. Senzori su pouzdani u mjerenju onoga za što su dizajnirani, ali ne razumiju kontekst. Vidio sam sustave u kojima je senzor razine aktivirao alarm jer je potrošnja vode pala-sustav je smanjenu upotrebu protumačio kao curenje. U stvarnosti je ustanova bila zatvorena zbog tjedna praznika. Senzor je bio ispravan; tumačenje je bilo pogrešno.
Pametno praćenje najbolje je zamisliti kao drugo mišljenje-provjeru pretpostavki koje podupiru ručnu inspekciju. Ne zamjenjuje ljudski sud; to ga obavještava. Najučinkovitiji sustavi kombiniraju automatizirano prikupljanje podataka s planiranom ručnom inspekcijom, stvarajući slojeve nadzora koji se preklapaju.
Završno opažanje
Odluka o ugradnji spremnika za vodu često se postavlja u okvire okoliša-i to je uokvirivanje legitimno. Smanjenje potražnje za komunalnim zalihama, prikupljanje kišnice koja bi inače otjecala i smanjenje potrošnje energije prave su prednosti.
Ali primarno opravdanje za dobro-dizajniran sustav pohrane je operativna otpornost. Sposobnost nastavka funkcioniranja kada se vanjska opskrba prekine-bilo zbog kvara infrastrukture, regulatornog ograničenja ili prirodne katastrofe-stvarna je vrijednost. Sve ostalo je sporedno.
Spremnik koji pouzdano radi desetljećima nije rezultat samo jedne dobre odluke. To je skup mnogih dobrih odluka: o kapacitetu, materijalu, instalaciji, upravljanju kvalitetom vode, održavanju i praćenju. Svaka odluka je prilika za dodavanje vrijednosti ili uvođenje rizika. Profesionalci koji skladištenju pristupaju kao problemu inženjeringa sustava-a ne vježbi nabave proizvoda-su oni čiji će spremnici i dalje raditi kada jamstvo istekne i proizvođači krenu dalje.
